”Takve su znate, osetljive osobe. Osete duplo, čuju ranije, zato što tačno jedan korak ispred tela, hoda njihova duša.”
– S. Santorelli.
Tog dana, pred kraj radnog vremena, ostala sam sama u kancelariji. Bio je novembar, sećam se vrlo dobro, napolju je uveliko bio mrak. Duvao je ledeni vetar i padala je susnežica. U glavi sam već imala sliku sebe kod kuće udobno ispružena i ušuškana na kauču. Dan je bio dug i naporan, brojala sam minute do polaska kući.
Počela sam polako da se spremam da krenem kada mi je zazvonio telefon. Pomislih ko li je sad, prepoznala sam glas starog poznanika i klijenta koji javlja da nije dobio važan imejl. To smo brzo ispravili, malo proćaskali i završili razgovor. U tom trenutku primetila sam siluetu nepoznatog muškarca kako ulazi u kancelariju. Štrecnula sam se. Ne znam odakle se stvorio. U tom trenutku sam shvatila da sam sasvim sama sa ovim nepoznatim muškarcem. Počela je da me hvata panika. Ko je ovaj čovek i šta hoće od mene?
Stoji on i posmatra me, sedim ja za svojim stolom i gledam ga u zenicu. Odmeravamo se. Naoštrila sam sva čula i instinkte u fazonu flight or fight. Progovorio je prvi tako što se izvinuo što upada ovako, ali je morao da uđe negde da se ogreje. Imao je na sebi stari crni šešir, pohabani sivi mantil, plitke iznošene cipele i bio je sav mokar i promrzao.
Pitam se imam li razloga za strah iako za divno čudo nekako sam smirena. Kako se našao baš kod mene i uspeo da prođe neprimećeno pored čuvara?
Posmatram mu lice dok govori, ima pravilne crte, jeste oronulo, ali nije sirov, naprotiv. Nema tikove, pogled mu je pitom. Zaključujem da ipak nije serijski ubica ili neki ludak, manijak. Gledam mu ruke, manire, vidi se nije prost. Pitam se šta je krenulo po zlu u životu ovog čoveka te se našao u ovakvoj situaciji?
Prvobitna panika s moje strane malčice je splasla, ali i dalje sam napeta jer ne znam šta ovaj čovek radi ovde. Čudna situacija. Kolebam se da li da okrenem policiju, ali ne znam šta bih im rekla. Nije napadan, ne deluje opasno, ne krade, ne preti, ne vređa. Ponaša se uljudno.
Pitam ga da li je gladan, on kaže da nije, prijala bi mu šolja čaja i malo bi da sedne da se odmori, umoran je. Bio je visok i mršav i delovao je iscrpljeno i iznureno. Po mojoj proceni ima oko šezdesetak godina. Razmišljala sam da li je možda najbolje da pozovem hitnu pomoć, možda mu je to potrebnije. On kao da je pročitao moje misli: ” Nemojte molim vas misliti da sam bolestan i da mi je potrebna lekarska pomoć. Samo malo da predahnem, odmorim noge i odlazim”, reče stranac u noći. Zanimalo me da li mi se videlo na licu koliko sam bila zapanjena kako je pogodio šta sam pomislila.
Iznenada mi je sinulo da sam jutros na putu za posao prolazila pored crkve i pomislila Bože, kako da ti budem na usluzi danas? Znaju takve misli da mi prođu kroz glavu, i ne samo kada ugledam crkvu. Duboko verujem da je život isprazan, besmislen, ako hoćete i protraćen ma koliko bili “uspešni“ po svim standardima današnjice ukoliko ne pomažete drugima. Svako od nas može i verujem da treba da pomogne na bilo koji način. Svako. Tužno mi je kada vidim da je neko toliko opsednut sobom i samo sebi bitan da je praktično slep za druge i svet oko sebe. Nekim ljudima tako prođe ceo život, usredsređeni isključivo na sebe, eventualno najbliže i svoje želje. A egu nikad dosta, pa i ti ljudi nikada zadovoljni. Pomažući drugima, zapravo pomažemo sebi, služeći nečem većem od nas. Nešto mi govori da ova poseta ima neke veze sa mojim pitanjem od jutros…Da li je ova duša meni poslata?
Ispričao mi je i kako mu je rat oduzeo i dom i porodicu. Ostao je bez ikoga svog. Nije više mogao da se vrati svom prethodnom životu i poslu. Voleo je svoj posao, radio je kao učitelj u jednoj varošici. Posle toga više nije bio isti čovek, kaže. Razmišljao je čak sebi da oduzme život jer je u jednom momentu bio mnogo ljut na život koji mu je oduzeo sve što je imao i voleo. Setio se Hemingveja, ima više od pola veka kako je sebi oduzeo život, a razlozi samoubistva nisu nikada otkriveni. Ispostavilo se da je „papa“ Hemingvej jedan od njegovih omiljenih pisaca (vidi ti to). Tvrdi da je oduvek voleo da čita. Priča mi kako je Hemingvej svuda išao sa lovačkom puškom, štapom za pecanje i čuvenom “Rojal“ pisaćom mašinom. Imao je nekoliko kuća, na Floridi u Ki Vestu držao je mačke, u kući u Havani pse, dok je sabljarke kako kaže, lovio u moru. Bio je disciplinovan kada je pisanje u pitanju. Svako jutro je ustajao u šest ujutru i sedao za pisaću mašinu. Spominje mi i čuvenu stolicu na kojoj je sedeo i pisao za radnim stolom. Doneo je iz Havane, negde je pročitao da je stolica pripadala Kubancu koji mu je zavijao cigare.
Posmatram ga dok priča o Hemingveju kako se menja, odjednom drugi čovek, oči mu se cakle, celo telo mu je živnulo. Koja transformacija u čoveku.
Znala sam da je ovaj čovek nežna duša, sanjar, delicate flower. Možda je baš ta preosetljivost učinila da mu se granica između realnosti i mašte vremenom razlije i razmaže. Ova realnost je u jednom trenutku postala nepodnošljiva po njega, pa je bežao u svoj bezbedni unutrašnji svet. Po svemu sudeći bogat i šarenolik. I kada se prepusti sanjarenju kao sada, odleti. My kind of people. Visokosenzitivni. Razumela sam ga, na nekom dubljem nivou smo se prepoznali, duše se uvek prepoznaju. Pripadao je onoj grupi ljudi koji obitavaju ni na nebu ni na zemlji a to je moje omiljeno mesto! Ako sam previše na zemlji ne osećam se dobro, preterana racionalnost samo guši kreativnost, tera nas da zaboravljamo na ono nebesko i božansko u nama. Ne volim to stanje kada poverujemo da smo „samo ljudi“. To nekako ubija radost, jer život jeste čudo, ali ako ga suviše racionalizujemo ne vidimo to čudo i posivimo od silne logike i razuma. Tako ja vidim stvari. Posmatrala sam ljude koji su kako se kaže sa „četiri noge na zemlji“ i nisu srećni. Zakopali su negde duboko to božansko i čarobno što nose u sebi. Zaboravili su da se igraju jer njihov razum je preuzeo vođstvo ne ostavljajući ni mrvicu prostora za magiju i čudesa koja se svakodnevno dešavaju oko nas. Samo kada bi oslobodili prostor za to, progledali bi.
Pitate se šta bi to videli? Pa ja recimo volim da vidim dugine boje, vatromete i jednoroge, drugim rečima ono čarobno i magično u svima nama. Da gajimo to i zalivamo, da raste taj čarobni svet u nama, da buja. Kod ovog čoveka sam to videla i pored oronulog izgleda, iznutra je bio čudesan.
Za to specijalno mesto ni na nebu ni na zemlji neophodna je unutrašnja vaga. Ako preterano odletim u nebesa isto ne valja. Kao bestežinsko stanje, gubim kontakt ovde i ovozemaljskim čudesima i iskustvima. A zato smo između ostalog ovde u ovom fizičkom telu i vremenu da osetimo tu dimenziju, budemo potpuno prisutni i sve to proživimo.
Jeste, teško je naći balans i on ga je izgubio, jasno je kao beli dan. I ja sam svojevremeno muku mučila u pronalaženju te ravnoteže. Ali kada mi pođe za rukom da se uskladim, ja procvetam! Taman sam koliko treba blizu zemlje, a opet i blizu oblaka da osetim božansko i anđeosko prisustvo. Ali samo dodirujem oblake, ne sedim na njima. I to je ta idealna mera, naći svoje mesto raja.
Prozaične stvari umeju da me iritiraju, prozaične obaveze umeju na momente toliko da me spuste na zemlju da mi bude nelagodno. A znam da ne bi trebalo, to je znak da sam se opet malo više udaljila od Majke Zemlje. Opominje me da joj priđem bliže, jer ja sam njeno čedo. Idealno je malo gore, malo dole, kao u Bajaginoj pesmi.
Volim kada sam tačno koliko treba iznad zemlje, a opet da ne zaboravim na ovozemaljske lepote i iskustva, jer zato smo između ostalog ovde. Da se ne isključim do te mere da zaboravim gde sam. A ide mi to od ruke, lako se otkačim i predaleko odlepršam, dešavalo mi se toliko puta. I tresak na zemlju nije bio bezbolan nikad. Ali isto tako bilo je perioda i kada sam se grčevito držala za zemlju i potisnula sve čarobno u sebi, crno-beli film, nigde boja. Podjednako je bolno iskustvo kada posiviš od muke jer si previše zakucan za zemlju, čini mi se da mi je u to vreme i koža poprimila neku čudnu zemljanu boju. Nisam se dobro osećala i to se videlo na meni. Smatram da svako treba da oseti i nađe svoju meru i položaj. Ni na nebu ni na zemlji je moj idealni nivo bitisanja. Ta lakoća postojanja kada lebdiš negde između, najviše mi odogovara i najbliže je mojoj sanjalačkoj prirodi. Osećam blagodeti i zemlje i neba, šta ćeš lepše, uzimaš najbolje od oba sveta.
Ponekad baš uživam u razgovoru sa prodavačicom, bibliotekarkom, komšinicom ili slučajnim prolaznikom kao što je taj stranac bio te hladne novembarske večeri. Razmišljam kako da mu pomognem? Jel moguće da mu je samo bio potreban neko da ga sasluša bez predrasuda i ugreje se na kratko? Na kraju nisam bila sigurna da li je on bio više potreban meni ili ja njemu, ko je tu kome zapravo pomogao. U svakom slučaju jasno mi je da susret nije slučajan.
Spakovala sam mu kesu sa hranom sve što sam našla u frižideru. Dala sam mu i nešto novca da mu se nađe iako mi nije tražio ništa, baš zato. Dvoumio se u jednom momentu da li da uzme kesu, uputio mi je jedan kratak ali intenzivan pogled. Ipak je prihvatio. Laknulo mi je. Dok je navlačio mantil, za trenutak je zastao i izvadio nešto iz džepa. Prišao mi i stavio u ruku. To je bio jedan predivni mali krst od ćilibara. Dok sam ga posmatrala kako odlazi shvatila sam da nije zalutao, da je poslat. I on se meni našao. Podsetio me na moj čardak ni na nebu ni na zemlji i kako je bitno da održavam tu ravnotežu jer sam tada najsrećnija. My happy place. Hvala ti divna dušo, dragi čoveče na prelepom razgovoru, neočekivanom susretu i još lepšem sećanju i poklonu. Pravi poklon je zapravo neprocenjiv susret dveju duša. Prepoznavanje i otkrivanje jedne osetljive osobe čija duša korača uvek korak ispred svog tela. Bog te blagoslovio divni čoveče ma gde bio.
Photo credits: Unsplash, Google Images