Nisam sigurna da li će lepota spasiti svet, ali ono u šta sam sigurna je da ima lekovito dejstvo. Ukoliko ste iole esteta onda vam je jasno da lepota ima tu moć da budete opijeni njome.
Lepotu upijamo svim bićem, ona hrani naše estetsko čulo. Lepota mi donosi veliku radost, ispunjava me i dugo me drži “sitom”. Umem da joj se vraćam iznova. I samo sećanje na neki prelep događaj, delo- napaja me.
Lepota jeste širok pojam i vrlo je induvidualna stvar šta je i za koga lepo, ali neke lepote su prosto univerzalne i vanvremenske i važe za većinu, posebno kada je u pitanju neka umetnost, arhitektura kojoj se ljudi dive vekovima. U ovom slučaju to je kombinacija arhitekture i prirode. Reč je o dvorcu Miramare u Italiji.
Miramare ili Castello Di Miramare je dobio ime po sličnom u Portugalu, nalik rezidenciji portugalskog kralja Ferdinanda II – Dvorac Pena i po izrazu Mirar el mar odnosno pogled na more. I uistinu to nije “običan” pogled na more, već od ovog pogleda zastaje dah bez ikakvog preterivanja. Posmatrala sam turiste koji samo stoje i nemo posmatraju zatečeni poput mene lepotom koja ih okružuje.
Smešten na obali Jadranskog mora, na litici u Grinjanu nadomak Trsta, ovo velelepno zdanje je bivša rezidencija Habzburgovaca. Razni mitovi i legende se vezuju za ovaj dvorac a jedan od njih kaže da se Maksimilijan Habzburški zatekao na ovom mestu posle brodoloma i tu je došao na ideju da napravi kuću za sebe i svoju suprugu Šarlotu od Belgije. Ono što je poznato je da je Maksimilijan često boravio u Trstu jer je voleo jedrenje i odlučio je da se preseli u Trst kada je postao vrhovni komandant austrijske mornarice.
I tako je na zahtev nadvojvode Ferdinanda Maksimilijana Austrijskog izgrađen ovaj prelepi dvorac u periodu od 1856. i 1860. godine. Dvorac odjekuje stilom, elegancijom, romantikom i zaslepljujućom lepotom. Uostalom, čitavo mesto, pored dvorca, raskošni park kao i obala omamljuju lepotom. Dvorac je luksuzno opremljen, u historicističkom stilu, zadržan je originalan nameštaj koji pokazuje visoku estetiku i ekstravaganciju aristokratije 19. veka.
U prizemlju su boravili Maksimilijan i njegova Šarlota. Najsnažniji utisak mi je ostavila biblioteka kao i spavaća soba i radna nadvojvode koja je rađena kao reprodukcija brodske kabine fregate Novara s kojom je obišao svet. Ukrašena je orijentalnim motivima i crvenom svilom. Nekada nije bilo dozvoljeno posetiocima fotografisanje enterijera ali danas na sveopštu radost to nije slučaj.
Nesumnjivo ljubavna priča Maksimilijana i Šarlote je dirljiva i privlači turiste iz čitavog sveta. Bili su mladi i zaljubljeni, nažalost priča nema srećan kraj. Maksimilijan biva pogubljen u Meksiku 1867g. gde je bio proglašen za cara i nedugo zatim izbija građanski rat. . Šarlota se nikada nije oporavila od gubitka svog voljenog. Dvorac je otvoren za javnost 1955 godine., i od tada posetioci iz čitavog sveta mogu da uživaju u ovoj bajkovitoj lepoti.
Ovde se radi o vrhunskoj estetici, bilo da je reč o samom dvorcu ili o parku koji ga okružuje. Okružena svom tom lepotom nisam mogla da ostanem ravnodušna, kao omađijana sam gledala i upijala sve oko sebe. Poželela sam da pišem kako lepota utiče na čoveka ukoliko ume da je prepozna. Kako ga oplemenjuje, obogaćuje, obuzme ga milina neka, pa čak i euforija. Ne znaš kuda pre da gledaš. To mi se i ranije dešavalo u sličnim situacijama.
“Lepota i milina” prokomentarisala je moja drugarica dok je gledala slike Miramara. Sažeto a opet sve rečeno. Hajde lepota je očigledna, ali i taj osećaj miline koji te obuzme i koji još dugo nosiš u sebi je dragocen. U takvom prelepom okruženju uhvatila sam sebe kako se zbunjeno osvrćem i pitam se šta da fotografišem, snimim, kako da najbolje “uhvatim” tu lepotu. I dvorac spolja ali i iznutra, i terase odakle se prostire veličanstveni pogled na more. Tu je naravno spektakularan park od 54 ari, za koji vam je potrebno isto čitav jedan dan da ga obiđete celog. Park je prepoznatljiv i po raznim vrstama biljaka, mnoge od njih je izabrao i sam Maksimilijan putujući po svetu. Priroda je predivna, suvišno je reći na kom nivou je odrađena pejzažna arhitektura. Očaravajuća lepota i umetnost. Spoj plave boje mora i zelene od grandioznog parka je predivan.
Lepota baš kao i umetnost pomera nas spolja i iznutra, transformiše i uzdiže. Mislim da je važno da umetnost i lepota budu prsutne u našim životima i da ih redovno konzumiramo, puštamo u naš život.
Gaudi je smatrao da svako delo mora da zavodi. Ako se taj kvalitet umetnosti izgubi, izgubljena je i umetnost. Upravo to ti se i desi: bivaš zaveden umetnošću i lepotom u ovom slučaju. Kada prisustvuješ takvoj lepoti, svedočiš savršenstvu tog momenta. I tada se dogodi preobražaj…to je ta moć.
Lepota ume da me pokrene i na stvaranje. Kada si okružen lepotom i tebi se pojavi želja da kreiraš nešto lepo. Nesumnjivo lepota poseduje moć i nadahnjuje, ništa novo. Uostalom, tako je nastao i ovaj tekst gde se bavim time kako lepota na nas utiče i ima pozitivno i lekovito dejstvo.
Naravno, ne mislim da se to odnosi na sve. Neki ljudi su jednostavno ravnodušni i imuni na lepotu. Može se reći da su uskraćeni za taj uzvišeni osećaj i doživljaj.
Elif Šafak piše u svom najnovijem romanu kako postoje tri vrste ljudi u vezi lepote: oni koji uopšte ne vide lepotu, čak ni kad im bode oči, na one koji je uoče tek kada im se skrene pažnja na nju, i na one retke duše koji svuda pronalaze lepotu, čak i na najneočekivanijim mestima.
Zanimljivo je da u jednom momentu shvatiš dok traje obilazak Miramara da ćeš morati da se vratiš na ovo predivno mesto. Nemoguće je sve obići iz prvog puta. A nekako i želiš da se vratiš toj lepoti koja te mami. Miramare zauvek će ostati mesto gde se spoj lepote, umetnosti i elegancije prenosi na svakog ko ima tu sreću da bude barem malo dotaknut njome.
“Healing is not something we chase – it is something we receive” Brianna Wiest
Ovaj citat bi mogao da se primeni i na lepotu koja leči. Čovek može da upija i uživa u lepoti ukoliko ima kapacitete za nju i tada je ona lekovita po njega, ali ne i onda kada juri za njom ili još manje – želi da je poseduje.
